Tjestenina

Ova namirnica je mnogima prva asocijacija na Italiju, ali što zapravo o njoj znate?

Zahvaljujući jednostavnosti pripreme i zasitnoti, ova se talijanska namirnica toliko udomaćila u svim krajevima svijeta da su rijetka kućanstva u kojima u kućnoj zalihi namirnica ne vreba bar jedno pakiranje tjestenine. Sve njene oblike i primjene gotovo je nemoguće nabrojiti, ali ovim člankom ćemo vas putem pitanja i odgovora pokušati upoznati s osnovnim činjenicama o tjesteini kao i s nekoliko načina na koje je možete pripremiti.

Od čega se tjestenina pravi?

Odgovor na to pitanje naizgled je jednostavan: od brašna i vode. Međutim, toj osnovnoj mješavini može se dodati čitava pleta sastojaka, u ovisnosti o konačnoj namjeni tjestenine. Najčešći sastojak koji se dodaje su jaja, a osim njih tu su i raznoliki začini, sirevi, povrće pa čak i sipino crnilo. Ovi potonji tjestenini daju zanimljivu boju, kao i laganu aromu.

Čvrstoća i tekstura tjestenine ovisi o vrsti brašna koje se koristi za njenu pripremu pa je tako u Italiji taj dio proizvodnog procesa reguliran zakonom: tjestenina namijenjena sušenju proizvodi se isključivo od brašna koje se naziva semolina.

Tko se prvi dosjetio tjestenine – Kinezi ili Talijani?

Iako pri spomenu riječi tjestenina svi automatski pomislimo na Talijane, tjestenina se već 2000 godina prije Krista konzumirala na sasvim drugom kraju svijeta – u Aziji! Dokaz za to leži u 4000 godina staroj posudi rezanaca koja je pronađena u Kini.

Ipak, rezultat Italija:Kina u ovom natjecanju ostaje izjednačen – smatra se da su Talijani još u doba Etruščana (2 500 g. pr. Kr.) imali razvijene tehnike za pripremanje makarona.

Ne začuđuje činjenica de se tjestenina pojavila na dva tako razdvojena kraja svijeta – preteča svih ostalih vrsta tjestenine lasagna i nije ništa drugo doli jako tanko razvaljana mješavina brašna i vode pa je ustvari neobično da se takvo jelo nije pojavilo i na više mjesta.

Ako ostavimo razvoj kineskih rezanaca po strani, možemo spomenuti da je proizvodnja tjestenine već u 12. stoljeću bila toliko raširena da je bilo potrebno uvesti državnu kontrolu kvalitete. U 15. stoljeću je tjestenina počela svoje širenje po Europi da bi danas njena konzumacija bila dijelom svakodnevnice ljudi u svim krajevima svijeta.

Koja je razlika između svježe i sušene tjestenine?

Sušena tjestenina koja se prodaje u trgovinama uglavnom je napravljena samo od brašna i vode, a neke vrste sadrže i jaja. U procesu proizvodnje komadići tjestenine se isušuju tako da postotak vlažnosti ne prelazi 12%, a posebnim strojevima može se zahvaliti obilje oblika koje imamo na raspolaganju.

Osim što je možete izraditi sami, svježu tjesteninu također možete pronaći u trgovinama – najčešće se radi o punjenim vrstama kao što su tortellini i ravioli. Njen vijek trajanja je znatno kraći od onoga sušene tjestenine, a i uvjeti u kojima se čuva moraju biti strože kontrolirani.

Hranjiva vrijednost sušene i svježe tjestenine približno je jednaka: na 100g sadrže 370kcal od čega je 75 g ugljikohidrata, 1,5g masti, 13 g proteina i 10 g vode.

Kako kuhati tjesteninu? Treba li joj dodavati ulja?

Po tom pitanju se mnogi ne slažu i svatko ima svoju metodu, ali ono što je bitno je da se tjestenina ne zalijepi, da ne bude raskuhana i da ne bude neslana. To ćete postići tako da tjesteninu uvijek kuhate u velikoj količini vode (omjer je otprilike 1,5l vode na 100 g tjestenine). Prvo pustite vodu da provri, a zatim je posolite i u nju dodajte tjesteninu. Povremeno miješajte i kuhajte onoliko vremena koliko piše na pakiranju (ako se radi o talijanskoj tjestenini, često će biti naznačeno na talijankom jeziku kao “tempo di cottura”).

Tjestenina bi prema talijanskim pravilima trebala biti “al dente”, tj. ne smije biti raskuhana. Skuhanu tjesteninu ocijedite i odmah je vruću pomiješajte s umakom s kojim ćete je poslužiti.

Što se pak dodavanja ulja tiče, i tu se mišljenja razilaze. Neki smatraju da ono pomaže da se tjestenina ne zalijepi dok mu drugi poriču tu funkciju. Ono što je sigurno je da je poželjno tjestenini dodati malo ulja da se ne bi zalijepila u slučaju da je ne miješate odmah s umakom.

S kakvim umakom poslužiti tjesteninu?

Mogućnosti je bezbroj – ovise o tome koliko vremena želite izdvojiti, koji sastojci su vam na raspolaganju i koliko prilikom kuhanja puštate mašti na volju, ovdje ćemo spomenuti “tri tenora“ među umacima za tjestenine.

Sjeverna Italija poznata je po umaku pod nazivom pesto alla genovese. Radi se o umaku koji, kao što mu ime daje naslutiti, potječe iz grada Genove. Taj se dodatak tjestenini ne kuha već se priprema u mužaru miješanjem bosiljka, soli, ekstra djevičanskog maslinovog ulja, češnjaka, pinjola i naribanog tvrdog sira (najčešće se koristi parmezan, ali u obzir dolaze i druge vrste poput pecorina ili grano padana). Moguće ga je kupiti već gotovog u samoposlugama, a Talijani ga osim tjestenini dodaju i njihovim poznatim minestronima.

Grad Bologna može se podičiti možda najpoznatijim umakom – bolognese. Iako se izvan Italije umak bolognese često percipira kao nešto na bazi rajčica, autentični recepti rajčicu koriste u jako malim količinama. Talijanska kulinarska akademija je 1982. godine popis sastojaka za umak bolognese ograničila na sljedeće: govedina, panceta, luk, mrkva, celer, koncentrat rajčice, mesni temeljac, crno vino i po želji vrhnje za kuhanje. Ovaj umak se prema tradiciji poslužuje uz tagliatelle.

Još jedna zvijezda talijanske kuhinje su špageti carbonara. Taj umak je u svojoj najjednostavnijoj i najautentičnijoj formi kombinacija parmezana, žutanjaka, pancete začinjena paprom ,solju i papričicom. Zanimljivo je da se u Italiji pod nazivom carbonara ne poslužuje umak koji sadrži vrhnje, a talijanska verzija sadrži i znatno manje umaka od onoga što se često poslužuje u restoranima izvan Italije.